Tuesday, November 10, 2015

Kič naspram minimalizma, II deo

U kontekstu kiča kao forme u kojoj su prisutni narativnost i obilje, svake vrste, minimalizam kao da se neminovno nameće kao njegova suprotnost, usled skoro potpunog odsustva elemenata prisutnih u kiču, ali i u klasičnoj umetnosti. Ako nas kič asocira na hedonizam, minimalizam nas asocira na asketizam. Kič dalje možemo doživeti kao bučan, vulgaran, nametljiv, namenjen širokim narodnim masama, dok sa druge strane imamo mir i statičnost, kontemplativnost, otmenost i ekskluzivnost. Ovde se postavlja pitanje nije li minimalizam samo naličje jednog te istog fenomena kome pripada i kič, te da je razlika među njima samo pozicija na suprotnim stranama jedne te iste zamišljene linije? Ili među njima postoje i nekakve kvalitativne razlike? Sa aspekta istorijskih okolnosti u kojima su se pojavili, i kič i minimalizam svakako imaju svoju svrhu, misiju i opravdanost, posebno minimalizam. 
Kazimir Maljevič: Crni kvadrat
Nije mali broj ljudi, pa čak i među onima koji su ljubitelji umetnosti, koji postavljaju pitanje o smislu umetničkih dela poput "Crnog kvadrata" Kazimira Maljeviča, pa shodno tome nisu u stanju ni da uvide da je jedno takvo delo svojevremeno čak označilo prekretnicu u istoriji umetnosti i uticalo na dalji njen tok i razvoj, i to ne samo kada su u pitanju likovna i primenjena umetnost, već i u druge njene oblasti, poput arhitekture, filma, muzike, književnosti, itd.  Ovo delo je zapravo označilo bunt protiv dotadašnje umetnosti koja je prevashodno prikazivala i slavila religiozne i biblijske predstave i to prema tačno utvrđenim pravilima i standardima. Više desetina vekova unazad ovo je bila glavna tematika i konstanta, prisutna u umetničkim delima, a sa razvojem renesanse pa na dalje, pojavljuju se i predstave ljudi sa prikazima iz njihovog svakodnevnog života, dakle portreti, pejzaži, itd. Sa pojavom industrijske i naučno-tehnološke revolucije, koja je sa sobom pokrenula korenite promene u svim sferama života, pojavila se i potreba umetnika da idu u korak sa vremenom ili čak ispred njega i da se shodno tome, posluže i drugačijim umetničkim izrazom. Tu je o potreba za uvođenjem novina i za raskidom sa starim, utvrđenim pravilima. U tom kontekstu, "Crni kvadrat" je zaista, za ono vreme, bio šokantan i revolucionaran. Bila je potrebna hrabrost, ludost, pa čak i drskost napraviti tako nešto. Sa potpunim odustvom SVEGA: forme, boje, svetlosti, itd.,  "Crni kvadrat" je simbolično, ako ne obezvredio, ono svakako doveo u pitanje dotadašnja pravila koja su važila u umetnosti. On je uzdrmao i strukture koje su bili naručioci umetničkih dela, jer je i onda, kao i sada, umetnost bila jedna vrsta medijske komunikacije kojom su se promovisale ili ignorisale određene društvene vrednosti ili pojave. 
Kazimir Maljevič: Crni krst
"Crni kvadrat" je  tako trasirao put modernoj umetnosti koja više nije bila samo sredstvo u službi estetike i povlašćenih društvenih struktura, već se nametnula kao forma kojom se mogu kritikovati određene društvene pojave, pojedinci, strukture, itd. Niko više nije bio nedodirljiv. Što je još značajnije, ovo je bila i prekretnica u smislu kome je umetnost namenjena i kome se obraća. Ovim je napravljen iskorak iz njene ekskluzivnosti  i okretanje ka široj publici. Naći se u pravom trenutku na pravom mestu i ukazati na to o kakvom se trenutku i kakvom mestu radi, je možda jedna od odlika genijalnosti. Kazimir Maljevič je sa ovakvom idejom istupio prvi, sva druga dela proistekla iz ove njegove ideje nose sa sobom samo slab odjek genijalnosti orginalnog autora. 
Kazimir Maljevič: Belo na belom
Postavlja se pitanje smisla minimalizma u vremenu gde su već sve ideje odavno iscrpljene i gde nema mnogo elemenata da se one transponuju na drugacije načine, obzirom na samu definiciju minimalizma. Međutim, u današnjem vremenu sa obiljem informacija kojima smo bombardovani sa svih strana i kojima su naša čula toliko prenadražena da imamo utisak ubrzanja tog istog vremena, neminovno se javlja potreba za svedenijim sadržajem, kao kontratežom koja nam dočarava utisak mira i kontemplacije.  
Kazimir Maljevič: Crni krug
Minimalizam kao i kič imaju svoje prednosti i mane. Zajednička "mana" im je, što se stiče utisak da se njima može baviti bilo ko, bez ikakvog prethodnog znanja ili čak i bez ikakvog talenta. Recimo, Pikaso je imao sav kredibilitet da eksperimentiše sa bilo kakvim umetničkim formama, jer se prethodno dokazao kao izvanredan slikar i crtač. Međutim, minimalizam je otvorio i put tzv. wannabe umetnicima, materijalno i društveno potentnim, koji su nedostatak stvarnog talenta zamenili jednom drugom vrstom talenta, onim za privlačenjem pažnje, te uz njihova "umetnička dela" ide i paket marketinga, kada se verbalnim sadržajima i radom na ličnom imidžu, pojašnjava ili nadomešćuje ono što nedostaje u njihovom radu. Autentično umetničko delo bi trebalo da govori samo za sebe, ne trebaju mu dodatna pojašnjenja. Ponekad je potrebno biti dobar poznavalac istorije umetnosti kako bi se prepoznala izveštačenost i pretencioznost koje stoje iza ovakvih dela, a nekad je jednostavno potrebno uključiti svoj instinkt i čula i osetiti delo. Ili ga ne osetiti. To samo po sebi  pomaže da se razazna šta je šta. 
Source:nedhardy.com
Photo by Carsten Recksik
Source: www.vice.com
Prednost kiča je u njegovoj kompleksnosti i eklekticizmu, tj. slobodnom kombinovanju likovnih elemenata, kao i slobodnoj interpretaciji onoga što se njime želi predstaviti. Zbog svoje slojevitosti teže ga je kopirati. Nasuprot tome minimalizam je veoma lako kopirati, te je upravo zbog toga mnogim umetnicima manje privlačan. Takođe, u njemu nema mnogo izazova, kao ni uzbuđenja i nepredvidivosti. On je gotovo matematički tačan, u stvaralačkom procesu ne može se desiti ništa neočekivano, ništa što će nas odvesti u nekom možda potpuno drugom pravcu od onog koji smo inicijalno imali u vidu, te je time lišen avanture. Pod pretpostavkom da je stvaralački proces sam po sebi avantura koja nas uvodi u svet mašte i snova, u kome je sve moguće pa i ono što je nemoguće, minimalizam, koji je lišen toga, neodoljivo podseća na dijetalnu hranu, bez začina, samim tim i mirisa i ukusa, nasuprot  kompleksnijim formama, koje nisu neophodno kič, a koje u ovom kontekstu možemo uporediti sa Mediteranskom kuhinjom prepunom neočekivanih ukusa, mirisa i boja. 

Minimalizam u dizajnu nakita

Kao neko ko se bavi izradom nakita morala sam da napravim poseban osvrt na ovu temu. Iz ove analize izuzimam industrijski i serijski rađen nakit. Sve je veći broj ljudi koji se okreće ručnoj izradi nakita od bakarne i mesingane žice. Bakar i mesing su jeftini materijali, odnosno materijali koji nemaju vrednost poput zlata i srebra. Njima se ova vrednost koja nedostaje mora nadomestiti na neki drugi način. Obično je to kompleksan i zahtevan dizajn, dugi sati rada i obilje sitnih, staklenih perlica kojima se, eventualno, dodatno dekorišu predmeti izrađeni na ovaj način. Izuzetak mogu predstavljati delovi nakita od deblje bakarne ili mesingane žice, gde je opravdana upotreba minimalističkog dizajna i gde se akcenat stavlja na zanimljive teksture, kao i na izbor perli koje su ili same unikati i ručno rađene ili su napravljene od dragog i poludragog kamenja. Sa druge strane zlato i srebro su već sami po sebi dovoljno plemeniti i lepi, te im nije potrebno previše dodatnog ukrašavanja. Čak ni u vidu dragog ili poludragog kamenja, dovoljno je oblikovati i ispolirati sam metal. Jedna do nekoliko perli ili kamenčića, ali onih vrednih :), takođe završavaju posao. Već sve preko toga opet dovodi do opasnosti da se odluta u kič.

***Slede slike sa primerima jednog od, meni, najlepšeg nakita od srebra i zlata minimalističkog dizajna*** 
Posebno nezahvalna je ručna izrada bižuterije. Sama po sebi bižuterija predsavlja jeftinu zamenu za ručno rađen umetnički nakit ili nakit od zlata i srebra ( i industrijski i onaj ručno rađen) i namenjena je masovnoj, industrijskoj proizvodnji. Bižuterija se sklapa od već gotovih, fabrički izrađenih elemenata. Sklapanje se obično vrši u fabrikama, mašinski, ili se za to angažuje jeftina radna snaga iz zemalja Trećeg sveta, kada se fabrički izrađeni elementi ručno sklapaju. Nije mali broj žena koje su izabrale da se bave izradom bižuterije kao dodatnim, ili čak glavnim izvorom prihoda, koje se žale što im se nakit upoređuje sa onim koji je dostupan u tržnim centrima poput kineskog...sa zamerkom da je mnogo skuplji, nakon čega one uvređeno preporučuju "neukim" kupcima da slobodno idu tamo i pazare jeftinu kinesku robu, a zatim na svojim Facebook stranama i profilima apeluju da se podrži kupovina "handmade" proizvoda, nakon čega sledi pojašnjenje da se njihov nakit razlikuje od kineskog po tome što je on ručno sklapan, sklapan sa ljubavlju itd. To, na žalost, nije dovoljno. Veliki broj tih istih žena pristupa toj istoj izradi bižuterije koja se svodi na puko nizanje raznobojnih perlica. 
Billy Boy & Lala: Lip Necklace
Nije nemoguće napraviti autentično umetničko delo čak i od već gotovih i prefabrikovanih delova nakita. Ako je minimalizam u izradi bižuterije potpuno besmislen, kič pristup može imati više smisla jer je veća verovatnoća da se u procesu izrade dođe do nečega što je autentično i jedinstveno. A i bižuterija može to da podnese :). 

Saturday, November 7, 2015

Kič naspram minimalizma, I deo

*** Kada pretražite Google prema terminu Kič (Engl.: Kitsch), pa kliknete na Images, dobije se čitav repertoar slika na kojima suvereno vlada koloristička kakofonija, kao nešto što privlači pažnju na prvi pogled. Daljim posmatranjem dolazi do izražaja obilata upotreba elemenata poput (već pomenutih) boja, zatim formi, motiva, itd., ali na način koji je prekomeren, prekitnjast i u svom bazičnom izrazu pre svega sladunjav. Tu je i nespretna upotreba komponovanja tih i takvih elemenata, tj. njihovo gomilanje koje, suma sumarum, samo za sebe ne znači ništa, ne nosi sa sobom nikakvu dublju poruku, izraz, misao niti smisao. Utisak je da je kič, delo tj. "izraz" prosečno ili čak ispodprosečno talentovanog čoveka, neukog u svakom slučaju (za razliku od talentovanog, akademski potkovanog, ali i samoukog stvaraoca), koji njime želi da iskaže ono što je NJEMU lepo i kao takvom, a sklonom dekorisanju kao ultimativnom pojmu lepote, on često ili skoro uvek u tom dekorisanju ne zna da se zaustavi, te tako dekorisanje, i to dekorisanje na pogrešan način, samo po sebi postaje smisao. 
Source: parisafterwork.tumblr.com
Ovde jedna digresija na temu prekomerne upotrebe dekorativnih motiva gde je ona opravdana. U narodnoj umetnosti često se upotrebljavaju geometrijske, floralne i druge šare kojima se dekorišu razni upotrebni predmeti, enterijeri i eksterijeri, ponegde i delovi tela. Razlika je upravo u tome, što je smisao ovakvih šara, da se dekorišu stvari i predmeti iz svakodnevnog života i na taj način postigne estetika, nasuprot monotoniji, jednoličnosti i jednoobraznosti. Način osmišljavanja takvih šara često je određivao i jedan značajan deo identiteta naroda koji su ih stvarali. Ponavljajući motivi (repeticija) koji u formi veza, tkanja, bojene dekoracije, itd. ukrašavaju delove odeće, kućnog tekstila,itd. najčešće su raspoređeni u okviru bordura, tj. duž ivica predmeta koje ukrašavaju, a tamo gde su raspoređeni po celoj površini često su razbijeni jednobojnim kolor blokovima, recimo na odeći, u vidu pojasa, itd. Same šare često su formirane po principu zlatnog preseka, bez suvišnih detalja i sa maksimalno 6 boja.

Source: My Blue Flamingo
Vratimo se na termin kiča i njegovo značenje: tu je i element predimenzioniranja doživljaja tipičnih prizora prisutnim u kič delima, a to se najčešće odnosi na prikaze emocija, bilo da su one nekakav religiozni patos koji se graniči sa patetikom, detinja ljupkost koja koja je otišla u već pomenutu sladunjavost, ljubav i zaljubljenost prekićeni i prezasićeni već poznatom simbolikom do mere koja sa sobom nosi otužnost, seksipil koji više naginje ka "estetici" pornografije (estrada), likovi iz sveta životinjskog carstva kojima se često dodaju ljudske osobine (poput onih u animiranim filmovima), ljudski likovi prisutni u takvim delima na čijim su licima takve ekspresije (smeha, suza, ljutnje, iznenađenosti) da ona više liče na maske nego na autentične emocije, itd. 
Ovde dolazimo do jednog paradoksa, a to je gotovo bolna dirljivost koja izbija iz mnogih prikaza prisutnim u delima kič stvaralaštva, a to su upravo predstave decijih likova, zaljubljenih parova, anđela, jarića, patkica i ostalih domaćih životinja, zatim Bogoridice i Isusa Hrista, Deda Mrazova, patuljaka,itd. prema kojima neuki stvaralac sasvim očigledno i nedvosmisleno oseća veliku toplinu i gaji veliku ljubav. Iako iskazane na nespretan i naivan način, čak i kao takva, dela kič umetnosti, bar u ovom kontekstu, svakako imaju svoju vrednost, bar za one kojima su namenjena, a i u očima empatičnog i nezlonamernog posmatrača :).  
Source: www.pinterest.com
Sa druge strane, verodostojno umetničko delo, anticipirano urođenim i/ili akademski nadograđenim talentom, izvedeno znalačkom i iskusnom rukom, bar u tom estetskom smislu, podrazumeva sklad u upotrebi likovnih elemenata, kao osnovnim preduslovom da se delo može takvim nazvati. Često je taj sklad sam po sebi dovoljan kada se želi predstaviti lepota. Lepota bilo čega: trenutka, predela, ljudskog bića i živih bića uopšte, nekih lepih detalja u okviru neke celine, itd. Neki umetnici idu dalje i žele u nama da izazovzu snažnije emocije, ne neophodno i lepe, žele da nam ukažu na neke pojave, da nas nateraju da razmišljamo, da se pitamo, zamislimo nad nečim, a da pri tom lepota bude vrlo malo ili ni malo prisutna. Kako god, bilo da su u pitanju kič ili verodostojno umetničko delo, i jednom i drugom na raspolaganju stoje obilje likovnih elemenata: linearnost, koloristika, forma, kompozicija, itd. Do stvaraoca je šta će i na koji način upotrebiti, koje će iskombinovati i u kojoj meri ili ih čak izostaviti i svesti na svega par (gde se već približavamo minimalizmu). 

Ovde nije zgoreg pomenuti da je često akademski školovanom umetniku "teže", jer ga upravo ti akademski principi i pravila "sputavaju" da (zlo)upotrebi neke od likovnih elemenata. Upravo ona ga sprečavaju da u svom izrazu ne odluta u pravcu kiča, a često je linija koja razdvaja umetnost od kiča veoma tanka...Ovde dolazimo do drugog paradoksa, tj. momenta gde je čak i očigledna upotreba kiča opravdana, a to je onda kada želimo parodirati neke doživljaje i pojave iz sveta koji nas okružuje, kada kič elemente stavljamo u ironičan kontekst, kao formu neverbalne kritike (prema tim događajima) i tada možemo govoriti o kiču kao Umetnosti podsmeha, za razliku od Primarnog kiča opisanim u prvim redovima ovog posta. 

~ Nastaviće se ~

Tuesday, November 3, 2015

Digitalni kolaži

Iako nije nova umetnička forma, kolaž je svoju ekspanziju doživeo početkom XX veka. To je istovremeno i jedna od tehnika veoma zahvalnih za izvođenje, jer je po mnogo čemu slična onome što nam se dešava u snovima, a kao što znamo, u snovima je moguće sve. Moguće je igrati se malog Boga i smeštati figure i oblike u kontekst koji nema nikakve veze sa stvarnošću - perspektiva može biti izvrnuta ili je ne mora uopšte biti, dok srazmere objekata mogu biti proizvoljne. U tom smislu kolaži su zabavnog karaktera i za onog ko ih stvara jer, su u svojoj osnovi veoma bliski igri.Onaj ko se njima služi zaista se može igrati i pomerati, smeštati i izmeštati delove kolaža po slobodnom nahođenju. 


Podsetnik
A gentle Reminder
Nove komšije
New neighbours
Prvobitno su se kolaži pravili od isečaka fotografija ili njihovih štampanih reprodukcija iz raznih magazina i lepili na podlogu poput kartona ili klasičnog slikarskog platna,  pri čemu se jednom zalepljeni element više nije mogao premeštati, te je stvaralac morao dobro razmisliti pre nego što donese konačnu odluku. Sa pojavom kompjutera i interneta pojavile su se beskonačne mogućnosti za ovu vrstu igrarija, a pri tom je sve moguće izvesti mnogo brže nego klasičnim umetničkim tehnikama poput crtanja ili slikanja, tako da akcenat nije na veštinama te vrste, već na simbolici kojom se posredno nešto želi iskazati. Sa onim što pruža digitalna tehnologija klasičan kolaž je prerastao u digitalni kolaž i, ultimativno, u jedan čitav pravac koji se zove Digitalna umetnost. 

Ne paniči!
Don't panic!
Lažna uzbuna
Fals alarm!
Zanimljivo je da su put klasičnom kolažu trasirali umetnici poput Žorža Braka i Pabla Pikasa. Žorž Brak je bio taj koji je prvi kupio rolnu tapeta, verovatno zbog njemu zanimljive teksture, i zalepio isečke na svoj crtež ugljenom. Vrlo brzo nakon njega Pikaso je počeo da eksperimentiše kolažima na svoj način. 
Laž i mimikrija
Laz i mimikrija
Pobeže devojka! Šaljite konje! 
Send the horses! Get the girl!
Međutim kolaž, i to u formi fotomontaže, je bio praktikovan i u Viktorijanskoj epohi ranih 60-tih godina XIX veka, a danas ih kao suvenire čuvaju mnogi hobisti. Vrlo su zanimljivi i kolaži čiji su autori bile princeza Aleksandra od Danske i Mary Georgina Filmer.

Traže se novi članovi!
New Members Wanted!

 Beogradska Košava

Windy Days in Belgrade

S obzirom da od 70-tih godina XX veka praktično vlada eklekticizam zbog koga se gube stilske karakteristike koje sačinjavaju jednu epohu, sloboda koja se samim tim nameće pruža beskrajne mogućnosti na ovu temu stvaraocima današnjeg vremena. Na nama je da je iskoristimo i možda usmerimo digitalnu umetnost  u nekom novom pravcu. 

Tesla-devojke!
Tesla Girls!




Monday, April 6, 2009

My website

I just made my website using www.wix.com - it's free and it has a great design tools!!!! Even people like myself who never had experience with web design can make a decent looking website. Go, have a look at mine, and try yourself. It's fun!